„Troje nas je, u cijelom svijetu samo troje: moji prsti, njeno tijelo i njegov ujednaceni damar. Nije važno šta se dešava u svijetu, nije važno šta ce biti sutra, važan je ovaj cas blaženstva bez misli. Hiljadu necijih srecnih casaka bice kao ovaj, ali ovaj nikada više. Hiljadu tudih ljubavi bice kao ova, ali ova nikad više. Prvi put znam šta je sreca, osjecam je, vidim, mirišem. Cio svijet i cijela vasiona, nas troje. Nikog drugog osim nas nema. I ima sreca. Da li je mogu zadržati? Napolju je proljetna noc, i mjesecina. A ja ne mogu da zaspim, od srece kojoj nisam tražio razlog. I nisam se cudio što je tako. Kako bi drukcije i moglo biti?“
Srpska književna scena može se pohvaliti brojnim piscima izuzetnog dara, ali malo je onih cije stvaralaštvo dotice citaoca kao Selimovicevo – toplina i neposrednost njegovih junaka i cistota osecanja koja izviru sa stranica ovih dela, ispricanih takvom jednostavnošcu kakvu samo vrhunski majstor može da postigne, diraju pravo u dušu i zauvek tu ostaju. „Derviš i smrt“, „Tvrdava“ i „Ostrvo“ pravi su biseri ovog velikana.
