“Htio bih zabilježiti još koju rijec o onome što me se tice, što je cinilo moje pisanje, moj život, što je mene cinilo, što jesam. Sustižu me slike, oblikuju se misaone cjeline. Tražim odgovore, tražim ih u sebi samom i u razgovoru s odsutnima, u rijecima i knjigama, u promišljanjima o neznanom i sjecanjima na proživljeno, svuda i uvijek ih tražim, nanovo nalazim, pa ponovno pitam.”
“U nastojanju da kažem svoje izabrao sam esej, a poradi njegove otvorenosti i bliskosti umjetnickom djelu... U svojim se ogledima njihov pisac i sam ogleda. Htio sam oteti filozofiju od akademske krutosti, sacuvati njenu misaonu intrigantnost, a podariti joj slobodu u izrazu. A nadasve mi je bilo do istine, kako iskazati ono što je bit onoga što mislim.”
Sve dok zbirka je ispovjednih eseja Predraga Fincija, koja nam donosi “kronologiju” jednog života, jednog covjeka, filozofa i umjetnika. Života koji ima svoje prije i svoje poslije te granicu izmedu njih koja je nevoljko prijedena, ali njezin je prelazak doveo do ponovnog susreta – s ishodištima svojega svijeta.
“A kada predemo državnu granicu, kada predemo iz jedne zemlje, iz jedne kulture u drugu, onda shvatimo snagu svih onih granica koje su u nama, granica koje nikada necemo preci, koje ce u nama zauvijek ostati jer nas opisuju, a postanemo svjesni i onih granica kojih se oslobadamo, jer smo tek s one strane svake granice, svakog ogranicenja mi, tek tada potpuno kod sebe i sa sobom.”
“Na svojemu misaonom putu uvijek sam se susretao s tri meni najvažnija pitanja: pitanjem subjekta, osjetilnog i onostranog.”
“Htio bih još nešto reci prije kraja, kao što je red, jer ni iz posjete bez ‘zbogom’ ne bih otišao.”
