„Onoga jutra kad je sve pocelo bila je magla.
Povijala se oko mene dok sam brzim koracima grabio pokraj autoputa, vrebajuci priliku da ga pretrcim. Iz magle su izranjali osobni automobili onih koji pocinju raditi u sedam, kamioni u tranzitu, kombiji što razvoze robu po trgovinama, a ja sam zastajkivao, zadihan, usplahiren, udišuci opori miris vlage, i osvrtao se lijevo i desno, ne usudujuci se prijeci. Osjecao sam kako mi se želudac steže, jer od nervoze nisam uspio ni doruckovati, i stalno sam pipkao po džepovima i zavirivao u torbu, provjeravajuci jesam li sve ponio.
Dobro se sjecam svakoga trenutka toga jutra, i sjecam se da sam cak bio osobito razocaran time što je magla, jer sam dan koji je upravo zapocinjao, maštajuci o njemu dugo unaprijed, zamišljao sasvim drugacije. U posebnome raspoloženju u kakvom sam bio, gotovo da sam tu maglu protumacio kao predznak, kao nešto simbolicno u vrlo lošem smislu te rijeci. Jer, tek sam se dva dana prije toga bio ponovo doselio u Zagreb; osim toga, nalazio sam se u predjelu kroz koji sam kao student cesto prolazio iduci na Filozofski fakultet; napokon, bio mi je to prvi dan na novome radnom mjestu: upravo sam se žurio u školu, na nulti sat. Tako mi se ucinilo da su mi se prošlost, sadašnjost i buducnost našle u znaku te magle kroz koju jedva da se što naziralo. Zato sam i ono što me je docekalo u školi – naravno, s nepravom – shvatio kao ispunjenje te zle slutnje, a to je onda u velikoj mjeri odredilo i moje držanje u cijelome nizu dogadaja koji su uslijedili...“
