„... Kad god ga ne onemoguci ružno vrijeme, ili u stanu ne zadrže poslovi, pa se umori i izgubi volju, Valent se spušta na ulicu. Unaprijed zna da na ulici, u strci, medu ljudima koji na starca ne obracaju pažnju, nece doživjeti ništa lijepo i izuzetno. Osim toga, njegova su mjerila drukcija i ne može ih primijeniti na ono što se danas oko njega zbiva. Svjestan je da pripada prošlosti koja je nekada bila buducnost. Ispunio ju je kako je najbolje znao i umio. Sada je prekasno žaliti i u mislima pretpostavljati drukciji svršetak.
Na ulici koja ga ne opaža, baš kao da je svjetiljka ili košarica za smece, on promatra što se zbiva u neposrednoj blizini. Gleda ljude razne dobi. Muškarce, žene, potomstvo. Rijetko se smiju. Napose ljudi srednjih godina nose pecat neke tuge i nezadovoljstva. Siva je boja njihovih lica i njihove odjece. Ima vremena pa polagano i bez žurbe odijeva dobro ušcuvano odijelo koje se cini, kao da je nepoderivo. Tajna je u tome što ga cuva, drži na vješalici i pohranjuje u ormar cim se svuce. Pa gdje bi ga izlizao kad lakat ne drži na stolu. Iako bi mogao izaci napolje u košulji i vesti koju mu je splela još pokojna Ema, daje prednost odijelu. Tako potroši više vremena na pripreme. Dodaje obavezno i kravatu koja ga štiti da nagli nasrtaj vjetra ne ude kroz ovratnik i zapahne mu ovlaš oznojena prsa. Pri kraju boravka na ulici cesto mu izbiju kapljice znoja. Tada se osjeca malaksalo, slabo...“
