Još dok sam po vrelom suncu nesigurnim korakom koracao prema kapiji „slobode“, ispunjen srecom i strahom istovremeno, opraštao sam onima što su mi ostavili ožiljke na tijelu i duši, misleci da zavedeni i zaneseni nisu znali što cine. A onima što su nacistickom politikom osmislili giljotinu nad nedužnim civilima zaradi etnickog cišcenja, morao sam oprostiti jer su bili daleko i u zaštiti istomišljenika što su im se hvalospjevom i za šaku cekina dodvoravali. Bez ljutnje koju sam pod noge bacio, vratio sam se u mislima pitanju od kog mi se krv u venama ledila: “Što me ceka iza kapije i na putu dugom par kilometara do stana i hoce li ponovno hapšenje, nakon nekoliko koraka slobode, a bilo ih je cesto, obnoviti i produljiti moju golgotu?“ I dok je kapija „slobode“ u zjenici moga oka enormno brzo rasla, a misli se znojile pred mogucim, zastrašujucim scenarijima kroz dolazece minute i sate, nešto poznato je u mojim ušima škripnulo, a oblacic prašine sa makadama mi je zapuhnuo nozdrve:
„Sjedni u hlad, tamo ispod šupe, za desetak minuta sam tu pa cu te odvesti kuci!“ odjeknuo je muški glas sa moje desne strane poput naredbe, od cega sam instinktivno gurnuo ruke sa malim zavežljajem na leda, a glavu oborio ka cesti. Ispod oka sam u otvorenom prozoru automobila prepoznao oficira i bez rijeci, u znak pristanka zakoracio u stranu, pogledom prateci oblak prašine ispred kog se, kao u bijegu skrivao crveni golf. Još od dana dovodenja u ovaj osmišljeni pakao poniženih i obespravljenih, od onih što su se barem jednom tjedno pred oltarom obvezivali na ljubav prema bližnjemu, pokušavao sam prema ucenju iz vjeronauka, Bogu predati moje goleme i nerješive brige. Da sam ih time skinuo sa vrata nisam osjetio, ali da mi je On s vremena na vrijeme uzvracao rješenjem koje smo mi ljudi karakterizirali kao stjecaj povoljnih okolnosti, baš kao i u ovom slucaju, mogao sam mirno svjedociti.
Sa povracenim mirom i ulivenim optimizmom, zahvalno sam misli posvetio onima, a bilo je i njih, koji su suosjecanjima, skrivenom pomoci, toplim rijecima, zalizivali moje rane i vracali nadu u postojanje normalnog sutra. Jedan od njih je bio i moj radni kolega iz Trudbenika Milutin, sa friško rodenim nadimkom Kukanjac, pošten i dobronamjeran covjek srednjih godina, ponekad stacioniran na liniji razgranicenja pruženoj preko Putnikovog brda, a ponekad angažiran kao cuvar u logoru Bare. Na Putnikovom brdu, govorio bi Milutin, misli bi posvecivao svom ortaku sa radnog mjesta Marjanu, pitajuci se, sjedi li upravo tada i on u suprotnom rovu, i kako bi on Milutin sa rafalom mogao jurišati na Marjana, kada zna da mu iza leda stoji radom i znojem sagradena kuca i voljena obitelj. Kuci je donio sa posla Marijanovu šalicu za kavu i iz nje pije, pa i kada mu gosti u uniformi izbiju, bez straha i stida prica o ljudini sa Usore, siguran da Marjan ne bi pucao, da mu se na nišanu pojavi on, njegov drug Milutin. Sjecajuci se prvih dana stražarenja pored krcate barake zatvorenika, pricao bi kako je kod kuce vecerao, a vojnicku porciju sljedovanja iz kasarne, u nocnoj straži kradom proturao izgladnjelim Grapcanima. U zgradi gdje je stanovao, štitio je Milutin komšiju iz Osijeka, pokazujuci zube zlocestom i rasplamsanom nacionalizmu, a dok bi se u kamionu vozili ka zrelim pšenicnim njivama Bosanske Posavine, milovao bi glavu djecaka Pere iz Kulaša, u vlastitom krilu usnulog, usporedujuci ga glasno sa svojim sinom. I dok su mi zahvalne misli tekle od jednog do drugog lika Milutinovog kova, a zaslužili su spomen, docekao sam i mog oficira, nekadašnjeg radnog i kolegu sa post studija.
Tako sam stigao pred svoju zgradu u pratnji i automobilom, a dok sam se zahvaljivao i opraštao od uniformiranog oficira, iz zgrade je izašao milicionar, moj susjed, izgledom bi se reklo sretan, ali sasvim sigurno rasterecen zbog slike ispred ociju što mu je dokazivala moju nevinost. Znao sam da ce taj detalj proizvesti pricu što ce u jednom danu stici do mnogih ušiju i stvoriti mi željenu i potrebnu zaštitu pa sam ozarenog lica zahvalno poklonio kratki pogled nebu.
Srce mi je pocelo snažnije i brže da tuce dok sam gledajuci prema balkonu mog stana išao ka ulazu u zgradu, a nakon kratkog kucanja, odškrinula su se vrata susjedovog stana, pa nakon kratkog zbunjenog pogleda prema meni, bez ijedne rijeci me dohvatila Husnijina ruka te me naprosto uvukla u hodnik, a onda iza zatvorenih vrata, snažno me i ocinski prigrlila.
Bili su to moji prvi koraci na putu u slobodu, teške, devedeset i druge godine
