Samoovisnost, ljubav, bol i sreca cetiri su puta koja, kako piše Jorge Bucay, vode do potpunog ostvarenja svakoga ljudskog bica - cetiri staze koje svatko od nas mora proci sam, vlastitim ritmom.
Put samoovisnosti, kojemu je posvecena nova knjiga slavnoga argentinskog psihoterapeuta, prvi je zadani cilj, polazište bez kojega nema samoostvarenja.
Bez obzira na to kako ga nazivali i pod kojim ga imenom nalazili - osobna formula uspjeha, održavanje mentalnog zdravlja, preuzimanje brige o samome sebi - put samoovisnosti naš je najveci, možda i jedini pravi izazov, a kao i toliko puta do sada, mudrost Jorgea Bucaya pomoci ce nam da ga prihvatimo i proputujemo.
Biti neovisan znaci uspjeti ne ovisiti ni o kome. To bi bilo savršeno kad ne bi pocivalo na laži: nitko nije neovisan.
Neovisnost je nedostižan cilj, utopija i privid kojima težimo, što nije loše, ali ipak mu treba pristupiti kao necemu nemogucem, kako ne bismo bili trajno frustrirani. Zašto je neovisnost nemoguca?
Da bi covjek bio neovisan, najprije mora biti samodostatan, a to nikad nije tako. Nitko se ne može trajno lišiti drugih ljudi. Nužno trebamo druge, na mnogo razlicitih nacina.
Ako je, dakle, neovisnost nemoguca, suovisnost nastrana, meduovisnost nije pravo rješenje, a ovisnost je nepoželjna, što nam onda preostaje? Preostaje nam izmisliti novu rijec: samoovisnost.
