Kada mu supruga Giullia, majka njihove trogodišnje kceri, u suzama 30. rujna 2011. kaže “Možda ne volim muškarce”, glavni junak shvaca da je njihov brak, u krizi od rodenja djeteta, možda došao svome kraju. Antonio Scurati, jedan od najvažnijih suvremenih talijanskih pisaca, u romanu Nevjerni otac, furioznoj ispovijedi u ich-formi, daje nam sliku propasti ljubavi i ideala, propasti jedne generacije kojoj je bilo nudeno sve, a koja nije dobila ništa.
Nevjerni otac prica je o krizi srednjih godina, o braku, o djeci, o ljubavi, o sebicnosti, o kraju iluzija i kraju jednoga svijeta kakav su gradile generacije stasale nakon Drugoga svjetskoga rata. Intimna je to ispovijest diplomiranog filozofa i kuhara koji vodi restoran naslijeden od oca, sanjajuci Michelinovu zvjezdicu. Prica je to covjeka koji zna da život nije reklama, ali ga pokušava tako živjeti. Prica oca koji svojem djetetu, kojeg dobiva prekasno, želi ostvariti sve želje, iako zna da mu ostavlja svijet lošiji od onoga koji je sam dobio od svojega oca. Nevjerni otac pripovijeda pricu o konacnoj i neumitnoj smrti Zapada, ali i nadi, koju svaki otac ima, da ce ga se voljeno dijete sjecati po onim trenucima u kojima su bili bliski.
