Lucrezia Borgia je najzlodušniji ženski lik moderne povjesnice. Je li zato, jer je ona i najkrivlja žena? Ili samo zato, jer mora da na sebi nosi krivicu, kojom ju je svijet opteretio po zabludi? Jer svijet voli i ljudske vrline i ljudske opacine gledati u tipicnim licnostima, bile one iz bajke ili iz povijesti.
Ta se pitanja moraju riješiti još.
Borgije ce još dugo draškati povjesnicara i psihologa da ih istražuju. Zapitao me jednom neki duhoviti prijatelj, cime bi se razjasnilo to da sve, što se god tice Aleksandra VI, Cesara Borgije i Lucrezije Borgia, da svaka cinjenica iz njihova života, svaki novootkriveni list kojega bilo od njih življe uzbuduje našu radoznalost nego takva nalik stvar, koja nam se javlja o mnogim drugim i mnogo znatnijim karakterima u povijesti. Ne znam to bolje razjasniti nego ovako: Borgijama je stalna pozadina crkva; iz te pozadine iskakuju oni, ostaju na njoj, a opora opreka njihova bica sa svetinjom stvara od njih demonske ljude. Borgije su satira svoj velikoj formi ili prikazi crkvenoga svijeta, koju oni razaraju ili poricu. Likovi im stoje na visokim podnožjima, a lica im zahvaca vazda svjetlost kršcanskoga ideala. U toj ih svjetlosti mi vidimo i prepoznajemo. Moralno osjecanje njihovih djela dopire do nas uvijek kroz neki medijum, koji je prožet vjerskim predstavama. Da nije svega toga, Borgije bi na pukom profanom mjestu potonuli pod liniju mnogih drugih ljudi njihove prirode i nabrzo ne bi bili ništa više nego pojedina imena u jednoj velikoj vrsti.
