Prizori svakodnevice kojima smo svi okruženi tek su naizgled banalni – ispod svakoga od njih kljucaju emocije, živi ljudi s ambicijama, željama, ljubavima, bojaznima... Samo najbolji pisci uspijevaju od svakidašnjih situacija stvoriti velicanstvene price. Jedna je od takvih majstorica pripovijedanja Korana Serdarevic, cije su price napete poput strune te, savršeno ugodene, rezoniraju kristalno jasno i još dugo odzvanjaju u citateljevu uhu.
Gušterov rep govori o ženama i muškarcima zatocenima u svojim ulogama, iz kojih se tek poneki uspijevaju osloboditi i ostvariti svoje istinsko ja. Bilo da su zatoceni u labirintu birokracije, u tramvaju koji ih vodi u sigurnu smrt ili u vlastitoj prošlosti opterecenoj ratom ili nesrecom iz djetinjstva, junaci ovih petnaest pripovjedaka pokušavaju pronaci svoje mjesto u svijetu koji ih tjera na stalni izbor od beskraja mogucnosti.
Gušteru rep može iznova narasti, no jednom proživljene traume ostavljaju ožiljke s kojima treba znati živjeti. Mracne i optimisticne, pune životnosti i realnosti, price Korane Serdarevic otkrivaju tajne svjetove naših susjeda, prijatelja, rodaka i nas samih.
“Još je bila spavala, a ja sam otvorio prozor, prebacio jednu pa drugu nogu, tiho doskocio i pobjegao. Ništa u meni nije bilo snažnije od potrebe da trcim što dalje, da prekinem svoje predugo zatoceništvo, da iznevjerim sve one kojima sam obecao da cu ostati, da cu izdržati. Noge su mi bile slabe od onoliko sjedenja i stajanja na mjestu, pa nisam trcao brzo, stopala su me pekla i teško sam lovio dah. Ipak, bio sam sve dalje.
Sada je ljeto i sunce nema milosti. Tu je da grije i pece, koža postaje tamna i suha, a bore se slažu u napukle zrake. Ništa se ne pomice i sve je težina. Ispred mene skvrceno lišce i izgorjela trava. Ipak, ako se prignem bliže zemlji, ona miriše, zuji i cvrci.
Danas obecavam sebi da cu ovo sjecanje koje me stišce unutar misli i tjera da uvijek iznova premotavam sve trenutke jednostavno zakopati. Izrezat cu to iz sebe i proci ce, jer je sigurno da sve prolazi, da se lišce na vrucini mota prema svom centru, suši i otpada. A kad jednom nestane, opet ce se razlistati neko proljece.”
