„... Zapravo nikad nije bilo cvrsto odluceno da ce Ivica studirati samo zato što pohada gimnaziju i što mu se otac, za razliku od svoga oca, ne bavi poljodjelstvom i što ga svaki dan boli glava. Sve je to bilo u zraku, visilo... Pretpostavljalo se... Prilike ce se poboljšati. Sestra ce biti udomljena. Na ledima roditelja ostat ce još samo sin, a to je nešto drugo. Medutim, sestra je bila i bez zaposlenja i bez muža. S njim se racunalo, ali je trenutacno marširao u Tetovu. I zracna udaljenost je velika, a kamoli željeznicom! Izmjena pisama na toj relaciji bijaše najcvršca veza i još jedino jamstvo da zarucnik misli ozbiljno. Premda, kad se vrati iz vojske... Tko zna što mu može puhnuti u glavu?!
Ivica se potajice nadao da ce otac smisliti neku racunicu na osnovi koje ce ga poslati. Uzdao se u njegove blagajnicke sposobnosti. Bit ce teško, ali ce na kraju sve ispasti dobro. Bar za skroman pocetak. Glavno je krenuti s mrtve tocke. Sasvim slucajno ta se mrtva tocka zove Banovdar...
Bijaše to trenutak kad mu se svaki nastavak i mišljenja i kretanja u bilo kojem smjeru cinio nepodesan, namješten, ishitren. Kako da se ponaša mladic koji je gajio stanovite nade, i onda u prenesenom znacenju saznao da ne može racunati s odlaskom na studije, jer je to preskupo za njegovu porodicu? Kako da zamišlja svoju buducnost kad je, htio – ne htio, sve gradio na cinjenici da ce jednog dana biti covjek s titulom? Perspektiva se naglo suzila, vidi joj dno: život u Banovdaru i sve ostalo što uz to ide...“
