„... Prvu noc žena je probdjela. Nije mogla zaspati, a nije ni željela. Medu tolikim nepoznatim svijetom bila je bez oslonca. Nije trpjela što ni s kim ne razgovara. Navikla je u bolesti da po nekoliko dana ne cuje svoj glas. U prvo bi se vrijeme prepala, iznenadila. Ucinio bi joj se stran, nedovoljno njen, kao da ne izlazi iz njenih usta, kao da je vani i samostalno se krece, lebdi u blizini usana i tako je vara. Znala je da je to tek sitnica, najmanja nelagodnost što se slucajno pojavila istovremeno kad i bolest i da ne smije pridavati važnost i trošiti se na ono što nije cista bolest. Samopouzdanje je nije napuštalo jer otkako je napustila naselje, bolest je mirovala. Nije se ni spuštala ni uzdizala. Stajala je na istoj, istina sasvim zamjetljivoj razini, ali s ocitom namjerom da više ne tone i gubi se u unutrašnjosti tijela kao što joj je to bio obicaj prvih dana rasprostiranja i prilagodavanja. Žena se svikla i na težinu i na nevidljivu nabubrenost. Mogla je s njom da spava bez trzavica i nespokojnih okretanja lijevo-desno, ali bi se budila bez nje u tijelu i vec drhtala ne vjerujuci u cudo, sileci se da povjeruje. To bi bio tren, vrijeme što bi zacas prošlo i bolest bi bez znakova da je nestala na trenutak, opet nastavala kosti, krv i meso. Ma koliko da je budno, razumno i strpljivo poslije nastojala uociti i zabilježiti taj cudni i pomalo neugodni trenutak gubitka bolesti i neshvatljivog vracanja, sveukupnog vracanja u tijelo, nikako to nije uhvatila, razgledala, okoristila se i odbacila, kao što je uhvatila, razgledala i okoristila se nekim drugim varkama bolesti. Varkama otprije. I to ju je pocelo zabrinjavati, pocela je tome pridavati zadnju, najtežu važnost...“
